Zagrebački list, 13.9.2017 (Hrvaška)

INTERVJU: Hrvatska i Slovenija žive u nemogućem komparativu

U sklopu Festivala svjetske književnosti, koji se odvija u Zagrebu i Splitu, gostovao je i slovenski pjesnik, romanopisac, izdavač i kritičar Aleš Šteger.

On je jedna od najzanimljivijih pojava u recentnoj slovenskoj književnosti, a kao čovjek vrlo srdačan i otvoren. Uvjerili smo se u to tijekom razgovora u kojemu je komentirao aktualnu situaciju u slovenskoj književnosti i izdavaštvu, dotaknuvši se i situacije u Hrvatskoj.

U romanu “Oprost”, koji je upravo izašao u izdanju Frakture, pišete o Mariboru u vrijeme kada je bio Europska prijestolnica kulture 2012. Koliko u dramskoj strukturi tog mističnog trilera govorite o slovenskom društvu?

Knjiga je kodirana na više razina. To jest portret Maribora, ali i brojnih drugih gradova, u Sloveniji i u Europi, ne samo na istoku, nego i na zapadu. Jedan od najjačih društvenih motora je zaborav, koji omogućava da se traume iz prošlosti zaborave kako bi se opet mogle ponoviti. Ta je misao ključna za razumijevanje romana.

Je li tu riječ o istom motivu kao i u pjesničkoj zbirci “Šahovnica ur”, vašem književnom debiju, koja je postigla golem uspjeh?

Ne. Ono je bilo drugo vrijeme i drugi žanr. Te 1995. očekivala se nova generacija pisaca, a ja sam bio jedan od njih. Počeo sam kao pjesnik, a i u romanima nastavljam kao pjesnik. Neki su kritičari čak govorili o romanu “Oprost” kao o antipjesničkom romanu. No, on je nastao po istom principu po kojem pišem i poeziju – iz trenutačne inspiracije. U vrijeme kada je Maribor bio Europska prijestolnica kulture bio sam jedan od programskih voditelja odgovoran za strani program, a uz ostalo, i za produkciju predstave “Rat i mir” u režiji Tomaža Pandura i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba. Bila je veljača. Stajao sam ispred teatra, bila je magla. Očekivao sam da počne dolaziti publika, a iz magle su počeli izranjati važni ljudi za gradski život Maribora. Dojam je bio kao s Brueghelovih slika. Tada nisam znao što ću napisati, ali tog trenutka u mene se usadio magnet koji je na sebe privlačio razne druge utiske i razmišljanja. Tako je počeo nastajati ovaj roman.

U romanu iskazujete i sklonost mistici, sve je u znaku broja 13. Ima li ta brojka dublje značenje?

Roman treba razumjeti ironično. Kada sam razmišljao o tome kako pisati, kojim jezikom i kojim strategijama, htio sam si štošta dopustiti. U roman sam uvukao i igru žanrovima. Spomenuli ste triler, ali tu ima i elemenata SF-a. U populističkoj literaturi često se igra s nekim brojevima, s nekim magičnim obrascima i sl., što sam ironično razradio u svom romanu.

Inicijator ste “Pisma Europi” belgijskoga pisca Stefana Hertmansa. Što vas je ponukalo na tu inicijativu?

Već 21 godinu kolege iz izdavačke kuće Beletrina i ja organiziramo međunarodni pjesnički festival Dani poezije i vina. Ove smo se godine odlučili za novu inicijativu. Iako je poezija autonomna, činjenica da živimo u kriznim vremenima, kada se događa prekretnica, u vremenima koja pozivaju na političku artikulaciju, navela nas je na tu inicijativu. Odlučili smo jednom godišnje dati mogućnost značajnoj osobi iz svijeta pjesništva da artikulira svoju viziju, kritiku i probleme koji su prema njegovu/njezinu mišljenju centralni za razumijevanje sadašnjosti. Prvi je bio Stefan Hertmans. Vrlo sam zadovoljan odjekom koji je pismo izazvalo. Objavljeno je u velikim svjetskim medijima – Frankfurter Allgemeine Zeitung, Le Mond, u pripremi je objava u London Review of Books, a poslali smo ga i svim europskim parlamentarcima. Neki su od njih napisali svoje komentare i misli uz to pismo, tako da to nije bila samo još jedna retorička gesta uz gluhi zid, nego je riječ o uspjeloj akciji.

Koliko književnost može pomicati granice u mišljenju i treba li biti društveno angažirana?

To je nemoguće generalizirati. Kad vi i ja govorimo o književnosti, vjerojatno mislimo nešto drugo. Mene u biti zanimaju samo knjige koje pomiču moje mišljenje, koje me intrigiraju, stvaraju neki izazov, koji osjećamo čak i fizički kao neki poremećaj i koji nas tjera da se konfrontiramo onome što smo pročitali. I moj je roman želja da se uđe u traumatičnu priču slovenske i jugoslovenske prošlosti, da se postavi pisca u situaciju u kojoj mora razmišljati i reagirati te stvoriti svoj osobni stav. Naravno, kad neka knjiga to dosegne, onda je na neki način već politički angažirana.

Dijeli li taj vaš stav i većina drugih suvremenih slovenskih pisaca? Kakvi su uopće trendovi u recentnoj slovenskoj literaturi?

Panorama slovenskih autora veoma je široka, možete pronaći ljude sa svih polova i s različitim mišljenjem o tome što literatura jest. Moja je generacija željela stvarati nove prostore, radili smo nove izdavačke kuće i festivale, nove institucije kako bismo slobodnije komunicirali sa svijetom i međusobno. Vidim da te želje kod mlađih generacija pisaca ima manje, ali ima više profesionalizma. Mladi autori veoma rano, već kad ulaze u spisateljske krugove, razmišljaju o svom nastupu, profilaciji, igraju predviđenu ulogu koju od njih očekuje tržište. Intrigantnije figure su uvijek one koje idu po rubu i krše pravila koja postavlja većina.

Koliko je hrvatska suvremena književnost poznata u Sloveniji?

Među nama ima mnogo osobnih veza, često surađujemo s hrvatskim autorima i izdavačima. Evo, u tijeku je Međunarodni literarni festival Vilenica na kojem sudjeluju i hrvatski autori. Postoji i neka radoznalost da vidimo što se događa u Hrvatskoj. I u drugim područjima Hrvatska i Slovenija žive u nekom nemogućem komparativu, uvijek gledamo što onaj drugi ima za reći, ali u književnosti je to veoma pozitivno. Ono što naši političari nikad nisu mogli prepoznati kao zajedničku kvalitetu, u svijetu literature i umjetnosti postoji, postoji razumijevanje, radoznalost, istinska želja da se upoznaju male razlike koje nas intrigiraju.

U Hrvatskoj smo nedavno imali veliku krizu u izdavaštvu. Kakvo je stanje u slovenskom izdavaštvu?

Kod nas je bila žestoka kriza u izdavaštvu zajedno s općom ekonomskom krizom 2008., koja se vukla dosta dugo. No, sada je nekako prošla. Treba prepoznati i pozitivni potencijal koji se krije u svakoj krizi. Ako postoji kriza, ima i razloga za nju. Ako se nakon krize može cijeli sektor restrukturirati, onda je to u biti nešto pozitivno. Kod vas je došlo do velike koncentracije knjižara, a monopoli nisu dobri. Za demokratizaciju društva, za manje izdavače i fer-plej možda je čak i pozitivno to što se dogodilo. U slovenskom se izdavaštvu prava restrukturacija nikad nije ni dogodila. Posebno je problem u profesionalizaciji. Naše tržište je malo i izdavači koji izdaju kvalitetnu literaturu, a ne populističku, osuđeni su da rade na margini. Kupovna moć i veličina tržišta ne nude ništa drugo. S druge strane, to znači da se moramo otvarati i tražiti nova tržišta. Meni kao autoru trebaju čitatelji i izvan Slovenije. Zbog toga i kao autor moraš biti precizniji kod definicije svojih tema i svojih priča.

Je li to traženje čitatelja bio poticaj za vašu književnu izvedbu, eksperiment “Napokon napisano”?

Jednog dana u Rimu stajao sam ispred izloga u kojemu su bile izložene skupocjene stvari. Vjerojatno ih nijedan pjesnik u cijelom životu ne može kupiti svojim honorarima od poezije. U staklu sam vidio i odraz Roma prosjaka koji su bili iza mene. To me nagnalo da razmišljam o tome kako u poeziji opisati sadašnjost, kako biti budan u jeziku u sadašnjosti. Uvijek pišemo nešto nakon što se dogodilo, ali kako biti živ u trenutku pisanja i to na autorski način. Kao autor opsjednut sam korigiranjem vlastitih tekstova. Kad nešto napišem, još stoput prepravljam, ali time brišem i trag trenutka u kojem je nešto bilo napisano. Iz toga sam onda izvukao ovaj recept kao eksperiment sa samim sobom. A on je vrlo jednostavan. Jednom godišnje na unaprijed definiranom prostoru pišem 12 sati bez prekida. Što napišem, odmah šaljem i nemam mogućnosti korekcije jer se odmah tiska. Za 24 sata ono što sam napisao već je otisnuto kao knjižica i zatim se prevodi na više jezika. Tako je počelo nešto veoma nevino i sada raste. Želim taj eksperiment raditi 12 godina, a tek sam na sredini. Ove sam godine u srpnju bio u Rusiji, na Solovki. Solovecki otoci su blizu finske granice, oko 1000 kilometara sjevernije od Sankt Peterburga. To je mjesto značajno za rusku kulturu i povijest jer je to bilo veliko svetište s manastirom iz 15. st., koji je još u carsko vrijeme postao zatvor. U 20-im godinama 20.st. manastir je bio pretvoren u jedan od prvih gulaga, koji Aleksandar Solženjicin zove “majkom svih gulaga”. To je mjesto traumatizirano, možda pomalo slično temi mog romana “Oprost”. I tu sam osjećao želju da se udalji od svoje tamne prošlosti, ali svuda se osjeća ono što se tamo događalo.

I vaš dokumentarni film “Bez granica” bavi se aktualnom temom. Kako je nastao?

Prije 10 godina jedno sam ljeto iskoristio sretnu okolnost što živim u maloj zemlji pa sam je cijelu obišao pješice i o tome napisao tekst. Njemački redatelj Peter Zach pročitao ga je i oduševio se. Htio je prema tom predlošku snimiti film. Najprije nisam htio sudjelovati jer znam koliko vremena treba za rad na filmu, a k tome, kao pisac znam da se najčešće ono što napišeš utopi u nečemu drugom. Peter me je dugo nagovarao i napokon sam pristao napisati tekst koji se kao komentar čita kroz film. U vrijeme kada je Peter počeo snimati, tematika granica nije bila popularna. Tada smo još uživali u otvorenoj Europi. Film je dugo nastajao, osam godina, zbog financijskih i drugih okolnosti, a za to se vrijeme štošta promijenilo. Ondje gdje sam ja hodao, a Peter snimao odjednom mi, normalni građani više se nismo mogli slobodno kretati. Odjednom smo imali barbarsku žicu na granici Slovenije i Hrvatske te jake policijske kontrole na drugim granicama. To je i priča o Europi, nešto što nam se svima događa. Zach je poznat kao kompleksan redatelj i mislim da je napravio divan film koji je i dokument vremena i današnje Europe.

Kakve su bile reakcije na film u Sloveniji?

Veoma pozitivne. Dokumentarnim je filmovima gotovo nemoguće ući u distribuciju, pa je naša producentica napravila alternativnu distribuciju. Film se prikazivao na gotovo 40 lokacija, od sinagoga, skela, muzeja i slično što je privuklo drugačiju publiku, koja je na film reagirala snažno. Gledatelji su nam govorili da žude za više takvih filmova, jer im je dosta filmova koji se prikazuju u kinima i na televiziji akoji su puno nasilniji u filmskom jeziku.

Koja je veza između poezije i vina? Mislim na vaš festival Dani poezije i vina.

Poezija i vino, osim svih trivijalnih i manje trivijalnih veza na koje možemo pomisliti, imaju i neku esencijalnu vezu. I vino i poezija trebaju “genius loci” (zaštitni duh mjesta, grada, op.a.), koji ih definiraju. Pjesnik, kao i loza, ne može bez mjesta gdje nastaje, to je mjesto ugrađeno u njih. Ako zasadite istu lozu na dva mjesta, vino će biti drukčije, ovisno o tlu. Tako je i s poezijom. Mi smo počeli s festivalom prije 22 godine u malom selu Medani na talijansko-slovenskoj granici koje je bilo entuzijastično prema literaturi i koje nam je omogućilo skromni početak. Pogotovo zbog međunarodnog druženja i želje da saznamo kako drugi misle. U to vrijeme, a to je bilo prije interneta, to i nije bilo tako jednostavno doznati. To je bilo vrijeme jugoslavenskih ratova pa su se pjesnici iz bivših jugoslavenskih republika prvi put susretali i upoznavali na festivalu. Mnogo novih prijateljstava i suradnji ondje se rađalo. Festival je rastao i prije osam godina premjestili smo ga u Ptuj gdje ima šire mogućnosti. Povijesni gradić Ptuj dok traje festival pretvara se u praznik poezije. Ove godine smo prvi put organizirali i promenadu poezije u starom ptujskom gradu. Na čitanje poezije i koncerte dolazi i do tisuću ljudi, što je za poeziju nevjerojatno mnogo.

https://www.zagrebacki.hr/2017/09/13/intervju-hrvatska-slovenija-zive-nemogucem-komparativu/